
“Ne znam kako ograničiti ekrane bez suza vrištanja i borbe”
“Ekrani su jedino vrijeme kada mi dijete da malo mira”
“Koliko ekrana je previše ekrana?”
Vjerujem da se i sama ovo pitaš. Povremeno se i sama susretnem s natezanjima oko ekrana sa svojim mališanom, iako mogu reći da po tom pitanju trenutno stvarno dobro funkcioniramo.
Nije tajna da sam svojevremeno bila toliko očajna dok sam tražila kako ekrane uspješno ograničiti bez da ih skroz ukinem, da sam odnijela televiziju iz stana🙈 O tome sam pričala u ovom videu.
Mislim da svi znamo da su “ekrani loši za djecu”, ali što to točno znači? To znači da izloženost ekranima utječe na dječji mozak i dugotrajna izloženost čak i kvalitetnom sadržaju utječe negativno na dijete. Smanjuje dječju pažnju, desenzibilizira dijete na tekuće podražaje, stvarni svijet postaje spor i dosadan, sve manje pokazuje interes za “običnim” aktivnostima poput crtanja, slaganja kocki i sl. Dijete pred ekranom ne komunicira već samo pasivno upija sadržaj i to utječe na komunikacijske vještine, razvoj govora, socio-emocionalni razvoj i sposobnost ostvarivanja kontakata s vršnjacima i odraslima… Nadalje, previše ekrana potiče razdražljivost, nemir, tjeskobu i agresiju…
Pa ipak, ekrani su dio naše svakodnevnice. U našim domovima uređaji su na svakom koraku i naša djeca vrlo često kada pogledaju u nas vide nas kako gledamo u ekrane. Znajući da djeca najbolje uče modeliranjem i oponašanjem roditelja nije ni čudno da žele raditi isto što i mi.
Vrlo bitno je sagledati naše obiteljsko okruženje i navike cijele obitelji. Na mene osobno, previše ekrana također negativno utječe, postanem nervozna, uhvati me letargija, osjećam se nekako prazna i bez energije. Posao mi je, kao i mnogima, usko vezan bas uz boravak uz ekrane stoga se trudim ograničiti na razne načine.
U našem domu, televizija je po difoltu ugasena. I ako bolje promislim uglavnom se pali za crtiće. Ako slusamo glazbu slusamo je na zvucniku, TV je ugasen. Na TV nemam programe već imamo samo Netflix i Youtube.
Znam da u mnogim obiteljima TV gori od jutra do mraka i ljudi često kažu da ne znaju zaspati bez njega(!?), ali koliko je to dobar primjer za život djetetu? Dnevni boravci samim razmještajem namještaja najčešće su orjentirani upravo prema televiziji. Ja nisam željela da to bude centralna točka našeg zajedničkog prostora već je u fokusu komunikacija i prostor za druženje, vježbanje i igru. Kako je organiziran tvoj dnevni boravak? Da li je TV centar oko kojeg je sjedeci namjestaj?
Duboko vjerujem da je iznimno važno postaviti mališanima granice oko ekrana. Ono gdje vjerujem svi zapinjemo jest da ekrane koristimo sporadično i “po potrebi”. Naoko to ima smisla. Nisu svi dani isti, nekad je kiša, nekad su bolesni, nekad si ti umorna i sl. ali djetetov otpor i borbe oko tih istih grnica najcesce dolaze jer je sfera gledanja ekrana toliko nedefinirana i široka pa dijete nema ni priblizno dojam o tome kako mama odlucuje kad ja gledam crtice?
Bas zbog tiga dolazi do onih pitanja "mogu li gledati sad" "zasto ne mogu", ljutnje, plača i obostranog nezadovoljstva.
Stoga ti predlažem da gledanje ekrana - rutiniziraš. Tko o čemu, Nikolina o rutini :D
Naime, kada su pravila jasna i primjerena, kada ih se redovito pridržavamo onda povremeno odstupanje ne narušava cijeli sistem.
Kratki vodič o ekranima nalazi se ovdje.
Savršen primjer mogu ti dati upravo iz tekuće situacije. Trenutno je kod nas, kod kuće na snazi pravilo da se crtici gledaju iskljucivo ujutro, uz doručak, prije vrtića. To obično bude izmedu 15-30min. I to je to.
Kad se probudi, moj sin zna točno što slijedi i ja mu po dogovoru palim crtiće. Poslije vrtića, ako ne idemo nigdje, zna me pitati, ali ja ga podsjetim da će crtiće gledati sutra ujutro prije vrtića.
Ovo nam je postala navika, ovaj sistem se uklapa u našu svakodnevnicu. Ipak, kada ne ide u vrtić (kao sada) stvari funkcioniraju dosta drugačije. Crtić palim iza doručka i gleda sat vremena. Za to vrijeme ja radim, potom se igra do rucka i popodne kad se probudi od odmora, ako ne ide kod bake ili negdje gleda jos 1 sat.
Da li bi voljela da ima brata, seku, susjedu, tetke, strine, dvorište, psa, selo i sl? Naravno, u tom slučaju slušao bi cvrkut ptica, trčao pola dana i razvijao odnose s drugim cool odraslima i djecom, ali realnost je drugačija.
Ne grizem se zbog toga, a evo i zašto. Ekrani nisu baza našeg obiteljskog života, također nisu baza mog odgoja, oni su po meni “nužno zlo” koje koristim s oprezom i vrlo dozirano.
Iz iskustva znam kako loše granice s ekranima i previše ekrana narušavaju našu kvalitetu svakodnevnice i kako utječu na moje stanje i stanje mog djeteta, stoga su ova pravila stalno u reviziji i ekrani su tema oko koje mi je jedno oko uvijek otvoreno. To je tema o kojoj čitam, učim, isprobavam, testiram i ono najvažnije sagledavam kako ih uklopiti u nas zivot s najmanje negativnih posljedica
Ovaj pristup zahtijeva od mene određenu količinu energije, ali vjerujem da je dobar ulog u budućnost jer tehnologija nigdje ne ide. Granice između stvarnog i virtualnog se stalno pomiču i brišu, ali zbog nevjerojatne sposobnosti adaptacije ne sumnjam da će moje dijete moći na vrijeme “sve pohvatati” u smislu znanja i razumijevanja svijeta oko sebe. Svaki toddler kojeg znam u par sekundi prokuži kako se koristiti gadgetima, a ja nekako sebe vidim kao barijeru koja usporava susret mog djeteta i tehnologije.
Ovo radim jer je u skladu s mojim vrijednostima. Želim da se njegovi životni temelji grade na ljudskom kontaktu, želim poticati znatiželju, logičko mišljenje, slobodnu igru, tjelesnu aktivnost, sve ono zapravo čemu i posvećujem vrijeme koliko god mogu i čemu dajem prednost.
A jasno mi je kao dan, da gledanje crtića sbog svoje strateški smišljene primamljivosti spretno odvlači mog sina od svih tih vrijednosti.
Misliš li da sam prestroga? Da pretjerujem? Nemam ni jednu aplikaciju na mobitelu za dijete (probala sam nedavno jednu, ali nema mi smisla), moje dijete se u kafiću dosađuje, “gnjavi me” da idemo ča i meni je to očekivano i ok. Nije mi ok njegovu prirodnu potrebu za kretanjem i istraživanjem svijeta “ugasiti” paleći mu ekran. Jel to ponekad teže za mene? Da. Osuđujem li druge mame koje to rade? Ne.
Nismo sve u istoj situaciji. Nemamo sve jednake resurse, mogućnosti, znanja, privilegije, životne okolnosti…
Voljela bi da je svaki roditelj svjestan utjecaja koji imaju ekrani na ljude, velike i male i da shodno tome donose odluke i izbore.
A sto se tiče onog “jedino vrijeme koje imam u miru je kad mu upalim crtic” mogu samo reci da se ispod ovog krije malo kompleksnija tematika. Ili neke djetetove potrebe nisu namirene pa je dijete stalno u potraživanju mamine pažnje ili mama ne zna postaviti granice i jasno reći ne.
Ovakve situacije su uobičajene. Ponekad baš zbog gore spomenute rutine, točnije manjka iste, kada dijete ne zna pravila, ne zna što očekivati ili je pak mama istrošena i “slaba” i ne uspijeva ući u ulogu lidera.
Ako je ovo nešto u čemu se prepoznaješ želim ti reći da je rješivo. Na mojim konzultacijama za rutinu pregledavamo tvoju svakodnevnicu i proučavamo od kojih se kockica sastoji. Koje kockice funkcioniraju, a koje ne i kako malim izmjenama u dnevnom ritmu možeš postići bolje rezultate, osnažiti odnos sa svojim djetetom te bez grižnje savijesti naći više vremena za sebe.
Nakon pauze u Veljači termini za Ožujak su dostupni ovdje.

Rutinu s ekranima mogu olakšati i kartice.
Kako ti ograničavaš ekrane? Koji su ti najveći izazovi s ekranima?
#malishvelish #zutipost #ekrani #malisani #odgoj #roditeljstvo #majcinstvo #granice #djeca #dijete #jasamsupermama
Comments ()